Dani prolaze. Tako brzo,ovaj raspust me nije ni dotakao-bukvalno. Svaki dan ista rutina,ustanes,jedes,za komp,jedes,spavas. Ali vredi. Mozda negde u ovom jebenom svetu postoji neko slican vama,ne? Ja sam ih nasla. Ako ne kraj sebe u Zemunu,onda u Sarajevu,Tuzli,Velikoj Gorici,mestima gde zive ljudi koji mi nesto znace. Kako je to moguce? Pa,dovoljno je osvrnuti se unazad,od avgusta,kad sam se uclanila na svoj prvi 4um. Mozda zvucim blesavo,ali od tad,jedva cekam da dodjem kuci,da upalim kameru i da vidim svoju Miru,ponekad i Denisa,a sada i Tomu,da udjem na chat i da se zajebavam sa Daki,Belom,Anjom,i ostalima.
Ja sam sebi stvorila virtuelnu licnost. I njoj je lakse da se suocava sa problemima nego meni,Jeleni Novakovic,koja zivi u ovom glupom,povrsnom svetu gde ljudi ne mare za vrednosti,vec samo za imucnost i izgled.
Mozda ja to sve i imam? Al bezim od toga. Jer mi se ne svidja. Ne volim taj tip vrednovanja ljudi.
Zato se ja najlepse osecam za ovim monitorom,dok gledam svoje prijatelje,koji nemaju predrasude o meni,jer je njima,kao mi meni,ovaj zivot lepsi.